Ranokršćanska bazilika u Mokrom, prije provedenih najnovijih revizijskih istraživanja, široj je javnosti bila poznata po izvješću istraživača objavljenom tri godine nakon završetka prvih istraživanja 1958. godine.
Samo uskom krugu stručnjaka, arheologa i povjesničara umjetnosti, bila je dostupna arheološka građa koja je tom prigodom otkrivena ili na drugi način prikupljena. Pokretni sitni predmeti, nakon istraživanja, smješteni su u spremišta Zemaljskog muzeja u Sarajevu pod čijim su patronatom ova istraživanja i provedena, te Muzeja Hercegovine u Mostaru i Franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu, daleko od očiju javnosti. Ostaci su arhitekture također bili nedostupni. Budući ih u ono vrijeme nije bilo moguće konzervirati i prezentirati javnosti, ponovno su zasuti zemljom i ostavljeni čekati za to povoljnija vremena. Unatoč tomu što su istraživanja u Mokrom dala bogate nalaze kamene dekorativne plastike, koji su zbog različitih muzejskih koncepcija ostali izvan stalnih postavki, bazilika je najviše bila poznata po svom osnovnom planu, ponajviše zbog komparacije s drugim srodnim građevinama na području rimske Provincije Dalmacije.
Mada bazilika na Crkvini u Mokrom, po svom tlorisnom rješenju, spada u krug srodnih hercegovačkih građevina, ona je po mnogočemu i specifična. Sve ove građevine, pa i ovu, karakterizira relativno malen središnji prostor namijenjen liturgijskom obredu, krstionica s krsnim zdencem uz sjeverni bok ovoga prostora, veliki narteks na zapadu i južni dio kojega funkcionalna namjena još nije defi nirana. Riječ je ovdje o jednobrodnom zdanju s tri apside na istoku, od kojih su središnja i južna istaknute, a sjeverna ugrađena, u kojemu je očit nesrazmjer između liturgijskog prostora i adijacencija u korist prostorija namijenjenih drugim potrebama kršćanske zajednice.
